Obraditi nešto domaće iz ostavštine Novih Fosila je bio dugogodišnji Boytronicov san jer je odrastao na glazbi istih i ova mu je najdraža njihova pjesma ali i briga hoće li mu pravni nasljednici Rajkovih djela (Snježana Dujmić, Tin Dujmić) ustupiti prava kao i tekstopiskinja Dea Volarić.

Srećom, oni su vrlo rado pristali. Nadalje, veća briga je bila kako napraviti aranžman i produkciju a da se zadrži sva esencija Rajkove genijalnosti i prepoznatljivih instrumentalnih detalja a da ima taj ET klupski stil i da se ne nagrdi sve ono što je genije Rajko Dujmić već odavno te 1980. g složio u originalnoj izvedbi. S druge strane u trendu i poplavi svjetskih obrada od glazbe 60-ih, 70-ih i 80-ih valjalo se voditi onako kako to sada rade najveći producenti danas a da publika pjeva i pleše već od prvog takta. S time na umu nije se previše filozofiralo već se ET maksimalno držao originalnog kostura pjesme. I naravno, ne manje važno, nisu željeli nikakve nove vokalne figure već držati se fraza i figura kako je to izvela neponovljiva Đurđica Barlović i Meri je to maestralno otpjevala.

Sama pjesma po sebi je već 45 godina hit i budi nostalgiju i ne sumnjamo da neće naći put do srca publike. Zanimljiv je i detalj da su back vokale pjevali (kao i na svim ET pjesmama zadnjih 20 g) Jadranka Krištof i Vladimir Pavelić - Bubi koji je bio član zadnje postave Novih Fosila te je svojim muškim vokalom odradio ono što je na originalnoj snimci Vladimir Kočiš - Zec.

Ovo je Boytronicov tribute Rajku Dujmiću, njegovom prijatelju i domaćem glazbenom uzoru.